8.4 Isusova ljudskost

Zapisi evanđelja pribavljaju mnoge primjere toga kako je Isus imao potpuno ljudsku prirodu. Zabilježeno je da je bio umoran, i morao je sjesti i piti na zdencu (Iv.4:6). "Zaplaka Isus" pri smrti Lazara (Iv.11:35). Najviše, zapis njegovih zadnjih muka treba biti dostatan dokaz njegove ljudskosti: "Duša mi je sada potresena", on prizna kad se molio Bogu da ga spasi onoga što mora proći u njegovoj smrti na križu (Iv.12:27). On se molio: "Oče moj! Ako je moguće, neka me mimoiđe ova čaša (muke i smrti). Ali ne kako ja hoću, nego kako hoćeš ti" (Mt.26:39). Ovo ukazuje da su na neki način Kristova 'volja', ili želje, bile različite no Božjih.

Čitava svog života, Krist je potčinjavao svoju volju Božjoj u pripremanju za ovu zadnju probu na križu: "Ja sam od sebe ne mogu učiniti ništa: kako čujem, sudim, i sud je moj pravedan jer ne tražim svoje volje, nego volju onoga koji me posla" (Iv.5:30). Ova različitost između Kristove volje i one Božje je dostatan dokaz da Isus nije bio Bog.

Tokom našeg života od nas se očekuje da rastemo u svom poznavanju Boga, učeći od kušnje kojih doživljavamo u životu. U ovome je, Isus bio naš veliki primjer. On nije imao potpuno znanje o Bogu uzračeno u njega ništa više negoli u nas. Od djetinjstva "Isus napredovaše u mudrosti, dobi (tj. duhovne zrelosti, cp. Ef.4:13) i milosti kod Boga i ljudi" (Lk.2:52). "A dijete rastijaše i jačaše u duhu" (Lk.2:40 Karadžić). Ova dva stiha prikazuju Kristov fizički razvoj kao paralelan s njegovim duhovnim razvoju; razvojni se proces pojavio u njemu i prirodno i duhovno. Ako "Sin je Bog", kao što navodi atanazijsko vjerovanje o 'trinitetu', ovo ne bi bilo moguće. Čak je i na kraju svoga života, Krist priznao da on ne zna točno vrijeme svog drugog dolaska, premda ga je Otac znao (Mk.13:32).

Pokornost Božjoj volji je nešto što svi mi moramo naučiti kroz određeni period vremena. Krist je također morao proći kroz ovaj proces učenja pokornosti svome Ocu, kao što treba i svaki sin. "Premda je Sin, iz onoga što prepati, naviknu slušati (tj. slušati Boga), i postigavši savršenstvo (tj. duhovnu zrelost), posta svima koji ga slušaju začetnik vječnoga spasenja" kao rezultat njegova završenog i potpunog duhovnog rasta (Heb.5:8,9). Fil.2:7,8 (dalje komentirano u Osvrtu 27) bilježi ovaj isti proces duhovnog razvoja u Isusu, kulminirajući njegovom smrću na križu. On "sam sebe oplijeni uzevši lik sluge... ponizi sam sebe, poslušan do... smrti na križu". Jezik upotrijebljen ovdje ilustrira kako se Isus svjesno probio naprijed u svom duhovnom razvoju, ponizujući se sve više i više, da je na koncu postao "poslušan" Božjoj želji da umre na križu. Tako "postigavši savrenstvo" s ispravnim odazivom svojim patnjama.

Iz ovoga je jasno da je Isus morao učiniti svjesni, osobni napor biti pravedan; ni kojim načinom nije bio prisiljen na to od Boga, što bi ishodilo u to da bude tek marioneta. Isus nas je istinski ljubio, i dao je svoj život na križu iz ove pobude. Neprestano isticanje Kristove ljubavi za nas bilo bi isprazno ako ga je Bog prisilio umrijeti na križu (Ef.5:2,25; Otk.1:5; Gal.2:20). Ako je Isus bio Bog, onda on ne bi imao opciju nego biti savršen i onda umrijeti na križu. To da je Isus imao ove opcije, nas čini da možemo cijeniti njegovu ljubav, i formirati osobnog odnosa s njim.

Zbog Kristove voljnosti da dobrovoljno da svoj život, Bog je bio tako ushićen njime: "Zato me ljubi Otac što polažem život svoj... Nitko mi ga ne oduzima, nego ja ga sam od sebe polažem" (Iv.10:17,18). Da je Bog bio toliko zadovoljan sa Kristovu voljnu pokornost je teško razumjeti ako je Isus bio Bog, proživljavajući život u ljudskom obliku kao neku vrstu simboličnog povezivanja s grešnim čovjekom (Mt.3:17; 12:18; 17:5). Ovi zapisi Očeve ugodnosti s poslušnošću Sina, je dostatan dokaz da je Krist imao mogućnost nepokoravanja, ali je svjesno odabrao biti pokoran.

KRISTOVA POTREBA ZA SPASENJE

Zbog svoje prirode Isus je iskusio manjih bolesti, umora itd. upravo kao i mi. Stoga slijedi da ako nije umro na križu, on bi umro u svakom slučaju, pr. od strarosti. U ovom pogledu, Isusu je trebalo Božje spasenje od smrti. Silno prepoznavši ovo, Isus je "sa silnim vapajem i suzama prikazivao molitve i prošnje Onomu koji ga je mogao spasiti od smrti. I bi uslišan zbog svoje predanosti" (Heb.5:7). Činjenica da se Krist trebao moliti Bogu da ga spasi od smrti isključuje bilo kakvu mogućnost da je on osobno bio Bog. Po Kristovu uskrsnuću, "smrt njime više ne gospoduje" (Rim.6:9), implicirajući da je prije toga gospodovala.

Mnoge Psalme proriču o Isusu; kad su neki stihovi Psalme citirani o Isusu u Novom zavjetu, logično je pretpostaviti da su i mnogo od ostalih stihova Psalme također o njemu. Ima brojnih prilika gdje je istaknuta Kristova potreba za Božje spasenje:-

-Ps.91:11,12 je citiran o Isusu u Mt.4:6. Ps.91:16 proriče kako će Bog dati Kristu spasenje: "Duga života nasitiću ga (tj. vječnim životom), i pokazaću mu spasenje svoje"- Ps.69:21 govori o Kristovu raspeću (Mt.27:34); Cijeli Psalm opisuje Kristove misli na križu: "Pomozi mi, Bože... Približi se duši mojoj, izbavi je... pomoć tvoja, Bože nek me zakloni" (vs.1,18,29).

-Ps.89 je komentar o Božje obećanje Davidu o Kristu. O Isusu, Ps.89:26 proriče: "On će me (Boga) zvati: ti si otac moj, Bog moj i grad spasenja mojega." Kristove molitve Bogu za spasenje su uslišene; on bi uslišen zbog svoje osobne duhovnosti, ne zbog svog mjesta u 'trinitetu' (Heb.5:7). Da je Bog uskrisio Isusa i proslavio ga besmrtnošću je velika novozavjetna tema:-

-"Bog... uskrisi Isusa... Njega Bog desnicom svojom uzvisi za Začetnika i Spasitelja"(Djela 5:30,31).

-"Bog... proslavi sina svojega Isusa... kojega Bog vaskrse iz mrtvijeh" (Djela 3:13,15- Karadžić).

-"Toga Isusa uskrisi Bog" (Djela 2:24,32,33).

-Sam je Isus prepoznao sve ovo kad je tražio od Boga da ga proslavi" (Iv.17:5 cp. 13:32; 8:54).

Ako je Isus bio Sami Bog, onda sva ova isticanja ne bi bila na mjestu, budući da Bog ne može umrijeti. Isusu ne bi bilo potrebno spasenje ako je bio Bog. Da je to bio Bog koji je uzvisio Isusa pokazuje Božju superiornost nad njim, i odvojenost Boga od Isusa. Ni u kom slučaju nije Krist mogao biti "vrli i vječni Bog (s) dvije... naravi... Božje i ljudske", kao što prva od 39 točaka anglikanske crkve navodi. Po samom značenju riječi, jedno biće može imati samo jednu prirodu. Mi smo podložni tome da su dokazi silni da je Krist bio naše ljudske prirode.