2.2 Nadahnuće

Mi smo opisali Božjeg duha kao Njegovu silu, misli i ćud, koje On otkriva djelima koja ostvaruje Njegov duh. Spomenuli smo u prethodnom dijelu kako je Božji duh viđen na djelu u stvaranju: "Duhom je svojim ukrasio nebesa" (Jov 26:13) - Božji je duh išao nad vodom da izdejstvuje prisutno stvorenje (1Moj.1:2). Ipak mi također čitamo da se "Riječju Gospodnjom" stvorio svijet (Ps.33:6), kako je dokazano primjerima pripovjedačkog zapisa Postanka da "reče Bog" stvari da budu stvorene, i bivale su. Božji je duh, stoga, prilično odražen u Njegovoj riječi - isto onako kao što naše riječi izražavaju naše unutarnje misli i želje - stvarnog "nas" - prilično točno. Isus je mudro istaknuo: "iz obilja srca (uma) usta govore" (Mt.12:34). Pa tako ako želimo upravljati našim riječima, moramo prvo raditi na naše misli. Božja riječ, onda, jest odraz Njegova duha, ili misli. Pravi je blagoslov da imamo u Bibliji zapisane Božje riječi kako bi mogli razumjeti Božjeg duha ili uma. Bog je postigao ovo čudo izražavanja Svoga duha u pisane riječi procesom NADAHNUĆA. Ovaj je termin osnovan oko riječi "duh":-

NA-DAH-NUĆE.

"Duh" sa značenjem "dah" ili disanje, "nadahnuće" znači "udisanje". Ovo znači da su riječi koje su napisali ljudi dok su bili pod Božjem "nadahnućem" bijahu riječi Božjeg duha. Pavao je ohrabrivao Timoteja da ne dopusti svom poznavanju Biblije da ga odvede da zaboravi čudesnost činjenice da su to riječi Božjega duha, i da stoga osigurava sve što nam treba kako bi imali istinsko poznavanje Boga:-

"Od malena poznaješ Sveta pisma koja su vrsna učiniti te mudrim tebi na spasenje po vjeri, vjeri u Kristu Isusu. Sve Pismo je za poučavanje, uvjeravanje, popravljanje, odgajanje u pravednosti, da čovjek Božji bude vrstan (potpun), za svako dobro djelo podoban ('temeljno opremljen', N.I.V.)" (2Tim.3:15-17).

Ako nadahnuta Pisma mogu opskrbiti takvu cjelokupnost znanja, onda nema nikakvu potrebu za nekakvog 'unutarnjeg svjetla' da nam pokaže istinu o Bogu. Ali koliko puta ljudi govore o svojim osobnim osjećajima i iskustvima da su izvor njihova znanja o Boga! Ako jedno prihvaćanje u vjeri Božje nadahnute riječi je dovoljno nekoga potpuno opremiti u kršćanskom životu, nema nikakvu potrebu za ikakvu drugu silu pravednosti u našim životima. Ako postoji takva potreba, onda Božja riječ nas nije potpuno opremila, kao što Pavle obećava. Da držimo Bibliju u našim rukama i vjerujemo da je doista Riječ Božjega duha potrebno je popriličnu vjeru. Izraelci su bili razumno zainteresirani o tome što je Božja riječ imala kazati, kao i mnogi "kršćani" danas. Svi mi moramo pažljivo razmisliti o Heb.4:2:-

"nama je naviještena blagovijest kao i njima (Izraelu u pustinji), ali njima Riječ poruke nije uskoristila jer se vjerom nisu pridružili koji su poslušali".

Umjesto ustajanja do potpune vjere u silu Božjega duha/riječi koja je primljena, daleko je privlačnije uzeti duhovni prečac: rasuđivati da sila pravednosti nenadano dolazi nad nama, koja će nas napraviti prihvatljive Bogu, radije negoli da se doživi bol svjesnog dovođenja naših života u pokornosti Božjoj riječi, i time dopuštanju Božjemu duhu istinski utjecati na naša srca.

Ova nevoljnost prihvaćanja ogromne duhovne sile koja je u Božjoj riječ je odvela mnoge "kršćane" k sumnji da li su sva Pisma potpuno nadahnuta Bogom. Oni su sugerirali da mnogo toga što čitamo u Bibliji je bilo tek osobno mišljenje mudrih staraca. Ali Petar djelotvorno odbacuje ovakvo neodređeno razmišljanje:-

"Tako nam je potvrđena proročka riječ te dobro činite što uza nju prianjate... Ponajprije znajte ovo (je bitno): nijedno se proroštvo Pisma ne može tumačiti samovoljno jer nikada proroštvo ne bî ljudskom voljom doneseno, nego su Duhom Svetim poneseni ljudi od Boga govorili" (2Pet.1:19-21).

Mi moramo "ponajprije" vjerovati da je Biblija nadahnuta. Iz ovog razloga mi smo učinili ovo osnovnom klauzulom kristadelfijanske Izjave Vjere.

PISCI BIBLIJE

Čvrsto vjerovanje u potpunu nadahnutost Pisma je stoga bitna; ljudi koji su pisali Bibliju su bili neodoljivo poneseni duhom koji ih je nadahnjivao, tako da njihove riječi nisu bile njihove vlastite riječi. Pošto je Riječ Božja istina (Iv.17:17) i opskrbljuje ukorom i popravljanjem (2Tim.3:16,17), ne iznenađuje da je mnogim ljudima neomiljena - jer istina boli. Prorok Jeremija je pretrpio veliki otpor zbog govorenja riječi s kojima ga je Bog nadahnuo, pa je tako odlučio ne zapisivati ili izdavati riječi koje su mu bile date. Ali budući da je pisanje Božje Riječi ishod Božje volje umjesto ljudske želje, on bijaše "ponesen Svetim Duhom" tako da nije imao izbora po tom pitanju. "Na potsmijeh sam svaki dan, svak mi se potsmijeva... I rekoh: neću ga više pominjati, niti ću više govoriti u ime njegovo; ali bi u srcu mom kao oganj razgorio, zatvoren u kostima mojim, i umorih se zadržavajući ga, i ne mogoh više" (Jer.20:7,9).

Također kada je Balam odlučio prokleti Izraela, Božji ga je duh natjerao da umjesto toga izreče blagoslov nad njih (4Moj.24:1-13 cp. 5Moj.23:5).

Iznenađujući broj ljudi koje je Bog nadahnuo govoriti Njegovu riječ su prošli kroz periode nesklonosti da učine to. Lista je impresivna:-

Mojsije (2Moj.4:10)

Jezekija (Jez.3:14)

Jona (Jona 1:2,3)

Pavao (Djela 18:9)

Timotej (1Tim.4:6-14)

Balam (4Moj.22-24).

Sve ovo potvrđuje ono što smo naučili u 2Pet.1:19-21 - da Božja riječ nije osobno mišljenje ljudi, već ishod ljudi koji bijahu nadahnuti zapisati ono što im je bilo otkriveno. Prorok je Amos odrazio: "kad Gospod reče, ko neće prorokovati?" (Amos 3:8). Povremeno je Mojsije gubio smisao svoje vlastite osobnosti, tako silna je bila njegova nadahnutost Bogom: "svijeh ovijeh zapovijesti, koje kaza Gospod Mojsiju" (4Moj.15:22,23); ove riječi zaista su bile izrečene od Mojsija (v.17).

Drugi struk dokaza ovome je da su pisci Biblije shvatili da nisu potpuno razumijevali stvari koje su pisali. Oni su "istraživali" točno tumačenje - "bî im objavljeno da ne sebi nego vama poslužuju ono" što su pisali (1Pet.1:9-12). Dotične riječi koje su zapisali nisu bile njihovo vlastito tumačenje, budući da je to bilo ono čega su istraživali. Slijedeće daju očite primjere: Daniel (Dan.12:8-10); Zaharija (Zah.4:4-13); Petar (Djela 10:17).

Ako su ovi ljudi bili samo donekle nadahnuti, mi nemamo pristupa istinskoj Riječi ili duhu Božjemu. Ako ono što su pisali uistinu je Riječ Božja, onda slijedi da su oni morali biti potpuno obuzeti Božjim duhom za vrijeme perioda svoje nadahnutosti - inače proizvod ne bi bio čista Božja Riječ. Jedno prihvaćanje da Božja Riječ jest potpuno Njegova, opskrbljuje nas s većom pobudom da je čitamo i pokoravamo joj se. "Riječ je tvoja veoma čista, i sluga je tvoj veoma ljubi" (Ps.119:140).

Tako knjige iz Biblije su djelo Božje kroz Njegova duha, radije negoli književnost ljudi. Istina ovog je pokazana u razmatranju kako se Novi zavjet odnosi prema starozavjetnim pisanjima:-

-Mt.2:5 veli "ovako piše prorok" - Bog je pisao kroz njih. R.V. margin uvijek koristi riječ "kroz" kad opisuje kako je Bog pisao kroz proroke.

-"...na usta Davidova proreče Duh Sveti" (Djela 1:16. Ovako je Petar citirao iz Psalme: cp. Heb.3:7).

-"Lijepo Duh Sveti po Izaiji proroku reče" (Djela 28:25- ovako je Pavao citirao Izaiju). Lk.3:4 govori o "Knjizi besjeda Izaije" umjesto samo: 'knjiga Izaije'.

Ljudski su autori Biblije bili stoga relativno nevažni ranim kršćanima; činjenica da su im riječi bile nadahnute Duhom Božjim je bila važna.

Mi ćemo zaključiti ovaj dio s listom stihova koji pokazuju da je Božji Duh otkriven nama kroz Njegovu pisanu riječ:-

-Isus je jasno izjavio: "Riječi koje sam vam govorio duh su" (Iv.6:63); on je govorio nadahnut Bogom (Iv.17:8; 14:10).

-Mi smo opisani kao nanovo rođeni oboje od duha (Iv.3:3-5) i od riječi Božje (1Pet.1:23).

-"...riječi koje sla Gospod nad vojskama duhom svojim preko proroka" (Zah.7:12).

-"...izasuću vam duh svoj, kazaću vam riječi svoje" (Pri.1:23) povezuje istinsko razumijevanje Božje riječi s djelovanjem Njegova duha nad nas - čitanje Knjige bez razumijevanja je bez ikakve koristi, budući da nam se duh/um Božji ne otkriva.

-Postoje paralele između Božjeg duha i Njegove riječi u mnogim pasusima: "duh moj, koji je u tebi, i riječi moje, koje metnuh u usta tvoja" (Is.59:21); "Radi riječi svoje i po srcu (duhu) svojemu" (2Sam.7:21); "duh svoj metnuću u vas (vašem srcu - vidi kontekst)"; "metnuću zavjet svoj... na srcu njihovu" (Jez.36:27; Jer.31:33).

MOĆ BOŽJE RIJEČI

Božji se duh odnosi ne samo na Njegovu svijest/ćud već također na silu s kojom On izražava te misli, za očekivanje je da Njegov duh-riječ nije tek iskaz Njegove svijesti; postoji također pokretna sila u toj riječi.

Istinsko razumijevanje te sile treba nas učiniti nestrpljivim iskoristiti je; bilo kakvi osjećaji stida povezanim s činenje toga trebaju biti svladani s našim znanjem da će nam pokornost Božjoj riječi dati snagu koja nam je potrebna da ubrzamo izvan malih stvari ovoga života, k spasenju. Iz velikog iskustva u ovome, Pavao je napisao:-

"Ne stidim se, uistinu, evanđelja (riječi): ono je snaga Božja na spasenje" (Rim.1:16).

Lk.1:37 nas vraća na istu temu: "Nijedna riječ Božja neće ostati bez sile (duha)".

Studiranje Biblije i primjenjivanje toga u naše živote je dakle dinamičan proces. Prilično je nepovezano s hladnim, znanstvenim prilazom teoloza i također s 'dobrim osjećajem' kršćanstva mnogih crkva, gdje se nekoliko pasusa kratko citiraju, i ne čini se nikakav napor razumijevanja ili njihova primjenjivanja. "Živa je, uistinu, Riječ Božja i djelotvorna"; "snagom riječi (Božje) svoje" (Heb.4:12; 1:3). "riječ Božj(a) koja i djeluje u vama vjernicima" (1Sol.2:13). Kroz Riječ, Bog djelotvorno radi u umove istinskih vjernika, svaki čas dana.

Osnovna poruka evanđelja koju učiš je stoga istinska sila Božja; ako joj dopustiš, može djelovati u tvom životu da te izmijeni u dijete Božje, pokazujući duh/um Božji donekle u ovom životu, pripremajući te za izmjenu u Božju duhovnu prirodu koja će doći za Kristova povratka (2Pet.1:4). Pavlova je propovijed bila "u pokazivanju Duha i snage" (1Kor.2:4).

Opkoljeni smo onima koji imaju poluvjeru u Bibliju kao riječ Božju, usprkos njihovim tvrdnjama predanosti Kristu. Slično oni tvrde da vjeruju u Boga, a ipak ne uspjevaju prihvatiti da je On stvarna osoba. Nijekanjem potpunu nadahnutost Pisma i njegovu nadmoć nad naših osobnih osjećaja i uvjerenja, niječu Božju silu. Riječi iz 2Tim.3:5 padaju na pamet: "Imaju obličje pobožnosti, ali snage su se njezine odrekli", tj. sile riječi evanđelja.

Naš je fundamentalizam ismijavan od svijeta ("Ne vjeruješ u to baš tako, jel' da?!"), pa tako je bio i onaj od Pavla i njegove skupine: "besjeda o križu ludost je onima koji propadaju, a nama spašenicima sila je Božja" (1Kor.1:18).

Imajući sve ovo na umu, ne možemo li sad pojedinačano držati Bibliju u svojim rukama s jednom većom mjerom poštovanja, i čitati je s većom nestrpljivošću da je shvatimo i poslušamo?

STAV BOŽJIH LJUDI PREMA NJEGOVOJ RIJEČI

Dojmljivo čitanje biblijskog zapisa pokazuje da su pisci Biblije ne samo priznavali da su bili nadahnuti, već su također tretirali i druge pisce Biblije za nadahnute. Gospodin se Isus isticao u tome. Kad je Isus citirao iz Davidovih Psalma, on je predgovorio ovo riječima: "David u Duhu..." (Mt.22:43), pokazujući svoje priznavanje činjenice da su Davidove riječi bile nadahnute. Isus je također govorio o Mojsijevim "pismima" (Iv.5:45-47), pokazujući da je vjerovao da je Mojsije doslovno napisao Pentateuha. Takozvani 'odveć kritički' kršćani sumnjaju da je Mojsije uopće znao pisati, ali Kristov stav jasno proturječi njihovu pristupu. On je nazvao Mojsijeva pisma "Božju zapovijed" (Mk.7:8,9). Ista grupa nepoštenih sumnjevača tvrdi da je prilično toga od Starog zavjeta mit, ali nikad Isus ili Pavao ne tretiraju ga za takva. Isus je govorio o sabskoj kraljici kao o prihvaćenu povijesnu činjenicu (Mt.12:42); on nije rekao: 'kako što već ide priča o kraljici iz Sabe...'.

Stav apostola je bio sličan onom od njihova Gospodina. Sažeto je od Petra koji je rekao da mu je osobno iskustvo slušanja Kristove riječi svojim vlastitim ušima bilo zasjenuto od "najpouzdaniju proročku riječ" (2Pet.1:19-21 Karadžić). Petar je vjerovao da su Pavlova pisma "Pismo" isto koliko i "ostala Pisma", fraza obično upotrebljavana za starozavjetna pisanja. Tako je Petar držao Pavlova pisma za mjerodavna koliko i Staroga zavjeta.

Ima brojnih aluzija u Djelima, Poslanicama i Otkrivenju do evanđelja (pr. cp. Djela 13:51; Mt.10:14), pokazujući ne samo da su sve nadahnute istim Duhom, već da su zapisi evanđelja bili tretirani za nadahnutih od novozavjetnih pisaca. Pavao u 1Tim.5:18 citira oboje 5Moj.25:4 (u Starom zavjetu) i Lk.10:7 kao "Pismo". Pavao dovodi poentu u našem pravcu da je njegova poruka bila od Krista, ne njegova vlastita (Gal.1:11,12; 1Kor.2:13; 11:23; 15:3). Ovo je bilo priznato od drugih apostola; tako Jakov 4:5 citira Pavlove riječi iz Gal.5:17 kao "Pismo".

Bog "progovori nama" u Kristu; stoga nema potrebe za ikakvo daljnje otkrivenje (Heb.1:2). Može se opaziti da Biblija aludira na druga nadahnuta pisanja koja sada nisu dostupna (pr. knjiga Jašera, Natanova pisanja, Ilije, Pavao Korintu, i treća Ivanova Poslanica implicira da je Ivan napisao jedno nesačuvano pismo crkvi koje je Diotref odbio poslušati). Zbog čega ova pisanja nisu sačuvana za nas? Očito jer nisu bila važna za nas. Stoga možemo biti uvjereni da je Bog sačuvao sve što je važno za nas.

Ponekad se tvrdi da su se novozavjetne knjige postupno prihvaćale za nadahnute, ali činjenica da su apostoli tretirali pisanja jedni drugima za nadahnuta sigurno opovrgava ovo. Postojao je čudesni Duhovni dar dostupan da ispita jesu li slova i riječi koje su tvrdile da su nadahnute doista bile to (1Kor.14:37; 1Iv.4:1; Otk.2:2). Ovo znači da su nadahnuta slova bila trenutno prihvaćena za nadahnuta. Ako je bilo ikakve nevođene ljudske selekcije onog čega je ušlo u Bibliju, onda knjiga ne bi imala nikakav autoritet.